Priređivač zbornika fra Robert Jolić u predgovoru ističe kako je na skupu nastupilo oko 40 znanstvenika. Zbornik je, kako navodi, podijeljen u tri velike tematske cjeline koje su obilježile Mandićev život i djelovanje: Mandić – franjevac i svećenik, Mandićev društveni rad (politika, karitativno djelovanje) i Mandić – znanstvenik.
Jolić napominje kako su sudionici radove temeljili na izvanrednoj građi sačuvanoj u Mandićevoj osobnoj ostavštini.
- Riječ je o gotovo 35.000 dokumenata, u najvećoj mjeri korespondenciji s velikim brojem ljudi, piše Jolić i dodaje kako je Mandić svaki dopis pisao u duplikatu, pa se može pratiti ono što su njemu pisali i ono što je on pisao drugima.
Ta sačuvana dokumentacija od 1939., kad je bio izabran za generalnog definitora franjevačkog reda te preselio u Rim, pa do njegove smrti 1973. predstavlja gotovo povijest franjevačkoga reda, Crkve u Hrvata, ali i hrvatskoga naroda općenito u vrijeme Drugoga svjetskog rata i poraća.
Jolić smatra kako je to povijest u malome, sažetome obliku, povijest patnje, traženja, bježanja, skrivanja, povijest pomaganja onima koji su pobjegli i kojima je glava bila u torbi.
Ta je golema građa, kao i Mandićevo znanstveno djelo te ono što je napisano o njemu bilo temelj za organizaciju znanstvenog skupa, ističe Jolić dodajući kako su hercegovački franjevci tiskali i Mandićeva sabrana djela u četiri velika sveska.
Navodi kako je tim je pothvatom objavljeno gotovo sve što je Mandić objavio za života u velikim povijesnim knjigama i pojedinačnim radovima.
Jolić podsjeća kako su Mandićeve velike historiografske teme bile Crvena Hrvatska, “bogumili” (bosanski krstjani) te Bosna i Hercegovina.
Istaknuo je i kako su ga vlasti komunističke Jugoslavije držale "narodnim neprijateljem" te da se samo posjedovanje njegovih knjiga smatralo kažnjivim djelom. Dodaje i kako je zanimljiva njegova preobrazba od uvjerenoga Jugoslavena do hrvatskoga nacionalista.
Priređivač Sabranih djela Miroslav Akmadža rasporedio ih je u četiri sveska: sv. I. (782 str.): Životopis fra Dominika Mandića autora dr. fra Bazilija Pandžića te Mandićeva djela: Crvena Hrvatska u svjetlu povijesnih izvora, Hrvati i Srbi dva stara različita naroda i Hrvatske zemlje u prošlosti i sadašnjosti; sv. II. (904 str.): Državna i vjerska pripadnost sredovječne Bosne i Hercegovine, Etnička povijest Bosne i Hercegovine; sv. III. (759 str.); Bogomilska crkva bosanskih krstjana, Franjevačka Bosna, Duvanjska biskupija od XIV.-XVII. stoljeća; sv. IV. (925 str.): Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti te drugi znanstveni radovi i izabrani članci.
U zborniku radova sa znanstvenoga skupa "Dr. fra Dominik Mandić (1889. – 1973.)" objavljeni su radovi Roberta Jolića, Ante Čuvala, Vicka Kapitanovića, Josipa Sopte, Marjana Vogrina, Natalije Palac, Marinka Šakote, Ante Marića, Miroslava Akmadže, Juraja Batelje, Zlatka Matijevića, Ivice Šarca, Tomislava Jonjića, Ive Banca, Zlatka Hasanbegovića, Ive Lučića, Velimira Blaževića, Maria Jareba, Zorana Grijaka, Tihomira Zovke, Massimiliana Valente, Tomislava Đonlića, Jure Krište, Jadranke Neralić, Draženka Tomića, Dijane Korać, Nikole Mate Roščića, Ljudevita Maračića, Pavla Knezovića, Mladena Ančića, Milka Brkovića, Trpimira Vedriša, Milenka Krešića, Franje Šanjeka, Gabrijel Hrvatina Jurišića i Hrvoja Mandića.
Fra Dominik Mandić se rodio na Lisama 1889., a preminuo u Chicagu 1973. Za svećenika je zaređen 1912. Godine 1914./15. uz fra Didaka Buntića radi na spašavanju gladne djece tijekom Prvoga svjetskog rata. U Mostaru djeluje kao profesor crkvene povijesti. Pokreće tjednik "Narodna sloboda", ediciju "Savremena pitanja" te povijesni niz "Monumenta franciscana". Godine 1928. postaje provincijal, a potom profesor i ravnatelj franjevačke gimnazije na Širokom Brijegu. Od 1939. je član vrhovne uprave i ekonom franjevačkog u Rimu gdje vodi izgradnju monumentalne zgrade Generalne kurije i crkve sv. Marije Posrednice. Nakon II. svjetskog rata pomaže hrvatskim izbjeglica koje su završile u Italiji. God. 1951. dolazi u Ameriku, gdje obnaša službu komisara Hrvatskoga franjevačkog komesarijata. Tamo osniva i Hrvatski povijesni institut, te izdavačku kuću “Croatia”. Zadnjih 20-ak godina života posvećuje isključivo znanstvenom radu.