U skladu s dosadašnjim istraživanjima radi se o skupini koja se pred jugokomunistički napad na Široki Brijeg sklonila u franjevačku mlinicu i hidrocentralu na rijeci Lištici, ispod samostana. Budući da su dijelovi postrojbi iz sastava 8. dalmatinskog korpusa, koje su 7. veljače 1945. na Širokom Brijegu pobile i zapalile 12 franjevaca, već bili otišli prema Mostaru, 9-oricu franjevaca izišlih 8. veljače iz franjevačke mlinice i hidrocentrale, jednostavno nije imao tko ubiti s potrebnim dopuštenjima. Zbog toga su njih 8-oricu, ostavivši jednoga da im pokažu rukovanje mlinicom i hidrocentralom nakon čega su ga ubili, i veliku skupinu uhićenih civila postrojbe koje su išle na odmaranje povele sa sobom.
Sudeći prema iskazima i rekonstrukciji događaja, u selu Kozica razdvojili su se u tri smjera. Jedni su otišli prema Makarskoj, preko Biokova, gdje su pobili zarobljenike koje su vodili sa sobom, među kojima je, po svjedočenjima, bila i skupina hercegovačkih franjevaca. Drugi dio skupine otišao je prema Zagvozdu i tu su pobili dovedene uhićenike, među kojima su već ranije ekshumirana trojica hercegovačkih franjevaca. Treća skupina otišla je prema Sinju, gdje su svoje uhićenike zatvorili u štalu jednog tamošnjeg orjunaša, čiji je sin u to vrijeme obnašao visoke vojne dužnosti u jugokomunističkoj vojsci. Međutim, kako je otac rekao sinu da zarobljene fratre vodi iz njegove kuće, on ih je poveo prema jami Golubinki, u čemu mu je navodno pomagala jedna visokopozicionirana jugokomunistkinja iz toga kraja. Zadatak da ih se likvidira dobila su tri odbornika iz tih krajeva.
Iako su jugokomunisti skrivali svoje zločine, istina se nikada ne može sakriti. Prema dosada dostupnim svjedočenjima, dok su hercegovačke franjevce, zajedno s drugim uhićenicima dovedenima sa Širokog Brijega, vodili na ubijanje, oni su iza sebe odbacivali dijelove habita, krunica, ali i papiriće sa svojim imenima. Sve su to gledale iz prikrajka čobanice pa čim se ukazala prilika pokupile su odbačeno. Nažalost, koliko je Vicepostulatura do sada uspjela utvrditi, malošto se od toga sačuvalo izuzev papirića s imenima. Na jednome je pisalo fra Radoslav Vukšić, na drugome fra Fabijan Paponja, a na trećem fra ... ić (ostalo je izgrizao zub vremena).
Ostaje otkopati spomenutu jamu i utvrditi daljnje pojedinosti. Nadamo se i vjerujemo da će hrvatska država imati snage za to.
Podsjetimo, u Drugom svjetskom ratu i poraću jugokomunisti su ubili 66 hercegovačkih franjevaca, što je oko 1/3 tadašnje Provincije. Druga trećina je izbjegla ili se nije smjela vratiti, tako da je Provincija nastavila život u domovini samo s jednom trećinom svojih članova. A do pada jugokomunizma, na duže ili kraće tamničke kazne osuđeno je 90-ak hercegovačkih franjevaca.
Unatoč svemu Hercegovačka franjevačka provincija nije se predavala. Nastavila je tragati za svojim pobijenim članovima u tišini, s iznimkom onoga kratkog razdoblja Hrvatskog proljeća. Sve se zahuktalo pokretanjem vicepostulature postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«. Brojka poznatih posljednjih počivališta pobijenih hercegovačkih franjevaca posljednjih se godina popela na 34.
Mratovo, 5. ožujka 2019. (Lucijana Kožul)
