Iako su komunističke vlasti probale taj zločin podvaliti Ustašama, narod se nije dao prevariti, nije u to nije povjerovao. Narod je dobro znao tko stoji iza tog nedjela, jednako kao i iza nebrojenih zločina već počinjenih na Širokom Brijegu.  

Bilo je to 21. svibnja 1945. godine, nešto iza ponoći. U župnoj kući na Kočerinu ubijeni su dvojica nevinih franjevaca: fra Valentin Zovko i fra Andrija Topić. Pobili su ih u kasni noćni sat na pravdi Boga partizansko-komunistički krvnici.

Fra Valentin Zovko rođen 14. lipnja 1889. godine u Oklajima, župa Široki Brijeg. Od 1913. službuje u provinciji kao župni vikar, župnik i gvardijan. Godine 1918. nadzornik je i duhovni skrbnik za iseljenu hercegovačku djecu u Slavoniji. Župnik je u Kočerinu od 23. svibnja 1942. do svoje smrti 21. svibnja 1945. godine.

Fra Andrija Topić, rođen 8. prosinca 1919. godine u Oklajima, župa Široki Brijeg. Kao mladomisnik boravio kod svog ujaka fra Valentina Zovke na Kočerinu gdje su ga, zajedno s fra Valentinom, partizanski krvnici ubili 21. svibnja 1945. godine.

Pokopani su u mjesnom groblju na Kočerinu.

Kako se zločin dogodilo?

Nakon pogibije fratara na Širokom Brijegu (7. veljače 1945. godine) atmosfera je bila sve napetija. U zraku se osjećao nekakav strah. Zle su se slutnje iz dana u dan umnožavale. Udar na kočerinski župni ured svakim je danom sve više prijetio, postajao je izvjestan. Dana 20. svibnja 1945. godine odnekuda je došla neka partizanska postrojba na Kočerin. Bilo je to negdje u večernje doba. U toj je postrojbi bio i silom unovačeni Ante Sesar – kasnije fra Alojzije. Postrojba se smjestila u mjesnoj školi.

Iste te večeri, negdje prije ponoći, netko je divljački lupao na vratima župnog stana uz povik 'otvaraj'. Otvorio je fra Valentin… Nakon što su upali u kuću, dvojica od 'nezvanih gostiju' odmah su počeli premetačinu. U sobi fra Vinka Dragičevića uzeli su sve što su htjeli, a nakon što su pitali gdje se on nalazi i saznali da nije kod kuće, s pokupljenim su stvarima otišli. Fra Valentin, fra Andrija i kuharica Šima ostali su prestrašeni u fra Andrijinoj sobi. Složili su se u ocjeni situacije kako bi im to mogla biti zadnja noć u životu. Predosjećajući da bi se nešto strašno moglo dogoditi, ispovjedili su se i preporučili Bogu, te su međusobno jedan drugome podijelili odrješenje grijeha.

Nešto iza ponoći opet se začulo lupanje na vratima uz isti ona divljački povik 'otvaraj'. Ovaj put Šima je otvorila… Ista ona dvojica pljačkaša nosili su 'livore' u rukama i bez ikakva obzira ili objašnjenja pošli su uz stube, bez ijedne riječi. Šima je išla za njima sluteći užas koji se primakao. Fra Valentin i fra Andrija bili su u fra Andrijinoj sobi. A fra Andrija je bio u krevetu. Zlikovci su naredili fra Valentinu: 'Idi u svoju sobu!'. Soba je bila sučelice fra Andrijine sobe. Fra Valentin je pošao, za njim je pošla i ta partizanska zvijer. Prešavši hodnik jedva dva koraka, tek što je zakoračio u sobu, zlikovac ga je ustrijelio u glavu. Šima je pala na svog sina fra Andriju, da mu zaštiti glavu. Zlikovac, koji je ostao u fra Andrijinoj sobi, sasuo je nekoliko hitaca, točnije šest, u trup fra Andriji, od prsiju do trbuha. Zlikovci su nakon počinjenoga stravičnog zločina odmah otišli. Šima je cijelu noć ostala uz mrtva sina i brata.

Kad se začula pucnjava u župnom stanu, jedan je vojnik iz postojbe, koja je noć prije došla na Kočerin, rekao: 'Pogiboše popovi!' To je jasno čuo Ante Sesar (kasnije fra Alojzije) koji je poslije kao fratar o tome posvjedočio. O tome je Ante ispričao fra Vinku Dragičeviću tako da nema razloga dvojiti u istinitost navedenog događaja. Sve gore navedeno o ubojstvu fratara na Kočerinu ispričala je i potvrdila Šima Topić, kuharica u župnom stanu na Kočerinu, jedini i isključivi preživjeli svjedok strašnog događaja.

Treba kazati i to kako je netko pred Šimom rekao neistinu kako su partizani zaklali fra Valentina i fra Andriju u župnom stanu na Kočerinu. Šima je na to mirno reagirala: 'Nisu oni zaklani, nego su iz livora ubijeni.'

U Izvješću sa sastanka Općinskog Povjereništva KPJ za Kočerin, od 21. svibnja 1945. godine, koje je upućeno Sreskom Komitetu komunističke partije Jugoslavije – Mostar, partizansko-komunistički krvnici priznali su zločin koji su počinili na Kočerinu, ali su izrazili žaljenje što je narod pročitao pokušaj njihove prijevare i prepoznao prave počinitelje zločina. Naime, bez obzira što su počinitelji bili obučeni u ustaške i četničke odore, narod u to nije povjerovao. U navedenom izvješću je stajalo:  

„Povodom svega ovoga, na ovaj teren došao je drugi bataljun narodne odbrane, čijem je stožeru ovo povjereništvo kao i tajnik ove općine iznio stav fratara u samom Kočerinu, kao i njihov reakcionarski stav, na osnovi čega je navedeni bataljun likvidirao ove reakcionare pod kamuflažom neprijatelja (ustaško-četničkih bandi). Prema našem uviđanju kod naroda vlada veliko ožalošćenje, mada je kroz narod 'prosvirano' da su to učinile ustaško-četničke bande, a o čemu je dokumentirala i fratarska sluškinja da su na njima bili ustaško-četnički grbovi. Narod povodom ubojstava ovih fratara, po svim uviđanjima, stoji u suprotnom mišljenju od naše propagande. Po ovoj točki uzeti su zadatci: da se održi zbor na pogrebu ovih bandita, preko kojega će se ukazati narodu na zlodjela ustaško-četničkih bandi, kao i preko daljih konferencija ukazivati na reakcionarski posao, raskrinkavati ih, te na osnovu kojih će se dokumenata govoriti o bratstvu i jedinstvu.“

Ovome partizansko-komunističkom izvješću iz 1945. ne treba nikakav komentar, ono govori samo za sebe, iz njega je sve više nego jasno!

Široki Brijeg, 21. svibnja 2017. godine (Velimir Mabić)