Povijest grada

Ime Široki Brig prvotno je označavalo samostan i župu, onda zaselak sela Pribinovića, a kasnije naselje, pa općinu i na kraju cijelu okolicu. Uz rijeku Lišticu ispod Širokoga Brijega, u naselju Lise, bilo je nekoliko mlinica u tursko doba. Tada se to naselje sporo razvijalo. Gradić je sporo rastao, najprije, kada je podignut franjevački samostan i crkva (1846.), te kada je godine 1902. puštena u promet cesta Mostar-Široki Brijeg-Posušje. Uz cestu, počele su nicati kuće, gostionice i pokoja prodavaonica. Početkom XX. stoljeća tu je podignuta velika zgrada za otkupno skladište duhana, pa škola i pošta, kasnije zgrada zdravstvene stanice i općinske uprave, a u drugoj polovini stoljeća različite poslovne i obiteljske zgrade. Od polovine 30-tih godina XX. stoljeća širokobriješko je područje bilo središte za eksploataciju hercegovačkih boksitâ.

TRAGOVI GRADA IZ STARIJE PROŠLOSTI

Povijest jednoga grada počinje gotovo uvijek mnogo prije no što je to zabilježeno. Jer grad ne nastaje slučajno ni odjednom. Tako je i sa Širokim Brijegom, koji je i prije svojega službenog rođendana imao dugu prošlost. Od prve znane prisutnosti čovjekova obitavanja na području potonjega grada do njegova rođendana osnutkom samostana (1846.) prošlo je višestruko više vremena negoli od osnutka samostana do danas.

Dakle, povijest širokobriješkog kraja počela je mnogo prije godine 1846. kada su stavljeni temelji današnjeg samostana. Pretpovijesno, rimsko i srednjovjekovno doba ostavilo je u okolici današnjega grada svjedočanstva brojnih kamenih zdanja: velika pretpovijesna gomila, na uzvišenju Cigansko brdo iznad Oklaja; srednjovjekovna utvrda, u Borku, nedaleko od vrela Lištice; gomile iznad Soldinih kuća, kraj ceste Oklaji-Dobrkovići; gomile na širem području zvanom Radešice; Markanovića gradina nad desnom obalom rijeke Lištice; gradina na istaknutom vrhu brijega Cigansko brdo; Ćavarova gradina na kamenoj litici uz rijeku Lišticu; velika gomila na Ćavarovu brdu, zvana Krstine (danas mjestu zvanom Bunker); gomile na brijegu zvanom Stražnica u blizini Šuškovih kuća; gomile na rubu Mokarskog polja, istočno prema Turčinovićima; pretpovijesna gradina, rimska i ranosrednjovjekovna utvrda u Mokrom (srednjovjekovni grad Mokriskik, Mokarski grad). Tu su i srednjovjekovni nadgrobni spomenici (stećci): Barevište, Jelinak i Polugrina u Mokrom, Sajmište kraj rijeke Lištice te stećci u groblju na Trnu. Starokršćansko doba ostavilo je u Mokrom svjedočanstvo svoga kršćanstva: temelji bazilike s krstionicom (5. ili 6. stoljeće). Dakle, okolica Širokoga Brijega puna je zanimljivih i dirljivih tragova iz starije prošlosti. No, vratimo se gradu iznad Mokarskog polja (o kojem sredinom 10. stoljeća piše bizantski car Konstantin Porfirogenet) i srednjovjekovnom gradu u Borku, nedaleko od vrela Lištice.

Gradina , Mokro

Prapovijesna gradina, rimska i ranosrednjovjekovna utvrda. Smještena je poviše Matijevića kuća, na brdu nad poljem, tako da zauzima istaknut vršak brda i dio platoa prema Čerigaju. S tri strane pristup je zaštićen prirodnim strminama, a s četvrte strane debelim zidom. Prostor je to veličine 180x60 m. Na najvišoj točki nalaze se ostatci bastiona, danas vidljivi u obliku velike kamene gomile, a u njezinu podnožju nalaze se dijelovi građevina zidanih obrađenim kamenom, bez žbuke. Na gornjem dijelu platoa zapaženi su ostatci pravokutne građevine i okrugle cisterne, rađenih u kamenu, s malterom. Površinski nalazi su brojni. Utvrda je sagrađena u ilirsko doba, a u kasnoantičko vrijeme na njoj je podignut refugij ili pribježište. Spominje je bizantski car Konstantin Porfirogenet (912.-959.) u svom djelu O upravljanju carstvom. Utvrda je služila za zaštitu puta koji je vodio od Brotnja iza Trtala do Privalja i Kočerinskog polja, te zaštitu naselja ispod utvrde, u kojem je otkriven temelj crkve iz petoga stoljeća.

Srednjovjekovni grad

Omanje srednjovjekovno utvrđenje smješteno je na jednoj kamenoj kosi i izvanredno lijepu prirodnom ambijentu blizu nekoliko izvora koji zajedno čine rječicu Lišticu. Ime samoga grada još je nepoznato, ali okolno stanovništvo lokalitet naziva Gradina, a ponekad i Borak, kako se zove  i jedan od izvora koji sačinjavaju rječicu Lišticu.

Oblik srednjovjekovne utvrde (nepravilan četverokut) prilagođen je konfiguraciji terena. Uz obje uže strane grada prizidane su četvrtaste kule, a jugoistočni zid naknadno je pojačan visokim podzidama i jednim jakim kontraforom. Debljina gradskih zidova ide od 1 do 1,5 m, a visine 1 do 6 m. Od brdskog masiva grad štiti jedan veći i jedan manji usjek. Unutar utvrde nalazi se cisterna. Pokretne nalaze uglavnom sačinjava keramika, željezni predmeti (strjelice, čavli i dr.) i kamene kugle. Ta je utvrda štitila raskrižje putova Mostar - Duvno i Hercegovina - planina. Turci su je osvojili 1477. Dr. Dominik Mandić i neki drugi povjesničari misle da je gradina u Borku ostatak utvrde Nebojša ili srednjovjekovni Kruškovac,[17] glavni grad srednjovjekovne župe Večerić. Sustavno arheološko iskapanje na srednjovjekovnom gradu izvođeno je u dva navrata: prvo u 1975., a drugo u 1976. godini.

U podnožju srednjovjekovnoga grada, između golih stijena i klisura, rijeka Lištica prolazi kroz uski tjesnac. S istočne strane toga tjesnaca diže se brijeg zvan Ćavarovo brdo, a brijeg na desnoj strani rijeke zove se Cigansko brdo. Podno ovih brda, na mjestu zvanom Sajmište, nalazi se staro groblje sa stećcima. Područje oko Sajmišta (u kasnom srednjem vijeku raskrižje planinskih putova), osim sakralnoga značaja, imalo je veliku gospodarsku ulogu. U ono doba, to je mjesto gdje se održavao sajam, gdje se trgovalo.

Umiranje grada

Nakon rušenja franjevačkih samostana i crkava u 15. i 16. stoljeću, kršćanski puk u Hercegovini ostaje bez ikakvih crkvenih građevina. Turci nisu dopuštali katolicima nikakvu gradnju. Turska osvajanja širokobrijškoga kraja (oko 1470.) pretvorila su ga u pustoš. Na opustjelo zemljište Turci nastoje vratiti odbjeglo pučanstvo, prije svega Vlahe. Kršćansko pučanstvo postaje raja ili se islamizira. Stoljeća su prolazila: stoljeća kuga, gladi, ratova, a na ovom kamenu živjeli su usporedno fratar, raja i beg. Dakle, najpogubnije godine za širokobriješki puk zasigurno su one iz vremena turske vladavine. Strah i nesigurnost za četiristoljetne vladavine Osmanlija ovim prostorima prisilili su mnoge obitelji na zbjegove i iseljavanja. Puk, povijesni izvori potvrđuju, to tumači i činjenicom što gradnju solidnijih zdanja nisu dopuštali age i begovi jer rajetin (katolik), koji posjeduje kuću zidanu u malteru, postaje nepremjestiv. Sve do početka gradnje (1846.) prvoga samostana u Hercegovini (na Širokom Brijegu), povijesni izvori potvrđuju, nema gradnje većih gospodarskih, javnih i obiteljskih objekata. Nema govora o postojanju gradskoga naselja.

O nazivu mjesta

Mjesto gdje se danas nalazi središnji dio grada, kraj rječice Lištice,pripadalo je naselju Lise. Uzvisina južno od Ugrovače pred njezino ušće u Lišticu zvala se Široki brig i pripadala je naselju Pribinovići(danas mjesto samostana i crkve).

Ponad grada uzdižu se tri brijega okrenuta prema rijeci Lištici: Burića brig, Brig Stražnica i Široki brig. Ovaj posljednji, smješten u sredini, najširi je od sviju i otud mu ime Široki brig. Na njemu je godine 1846. započeta gradnja franjevačkoga samostana i crkve. I kada je to mjesto postalo duhovno žarište i uljudbeno središte cijele Hercegovine, njegovi su pismeni i nepismeni stanovnici zadržali dotadašnji oblik njegova imena: Široki brig (Brig).

Tako su ga i pisali franjevci prvih pedeset godina. Većina ih je drugu dionicu i dalje pisala malim slovom, iako je to označavalo veliki sadržaj. Na izmaku 19. stoljeća ime se počinje pisati u i/j/ekavskom obliku: Široki Bri/j/eg. Takvo je službeno pisanje nastavljeno i u 20. stoljeću. Ali u govornom jeziku većine običnog puka i jezično svjesnih učenih ljudi iz ovoga kraja i dalje se zadržao ikavski oblik. Štoviše, pojedinci su ga tako i pisali.

Glavno mjesto u početku nastanka gradića mijenjalo je ime više puta. Najprije se zvalo Lise a ne Ćemer kako neki pogrešno navode. Ćemer je bio samo dio oko mlinica, odnosno Ćemer - po mlinici koja je bila sagrađena na svod (ćemer, perzijsko-turski kemer = svod). Potom se prozvalo Lištica - po rječici koja izvire u Borku, dva kilometra sjeverno od središta grada. Nakon toga mjesto dobiva ime Široki Brig - po smještaju franjevačkoga samostana i gimnazije koji su bili veoma poznati. Pedesetih godina prošloga stoljeća komunistička vlast mijenja naziv u Lištica. Široki Brig je preimenovan u Lišticu (ime rječice koja teče kroz taj grad) zbog poraza partizana u tom kraju u Drugom svjetskom ratu. Župa i samostan iznad Lištice zadržali su i dalje ime Široki Brijeg. Gradu i općini vraćeno je prvotno ime god. 1991. kad su odškrinuta vrata demokracije.

Nažalost, vraćanjem nekadašnjeg imena, nije iskorištena prigoda za ikavsku izvornost imena Široki Brig (izvorno ime) nego za njegovu preinaku (ijekavizaciju) koja je nastala koncem 19. stoljeća.

Nastanak gradića

Rađanje gradića na rječici Lištici dogodilo se u vrijeme smrti Turskoga Carstva i rađanju austrougarske okupacije, a povezano je uz onodobnu gradnju samostana na Širokom Brijegu. Gradić je sporo rastao, najprije, kada je Austrija početkom prošloga stoljeća napravila cestu Mostar - Lištica - Posušje, onda su snalažljiviji seljaci počeli graditi kuće uz cestu u blizini mlinice. Prvi je sagradio kuću kovač Anđeo Marušić. Od njega je kupio zemljište Miško Slišković-Kuljić i sebi sagradio kuću. Slijedili su Penavići, Naletilići, Sopte, Šola i drugi, te umirovljenici Ivan Milković, Ivan Štimac i dr.

Budući da je kraj oko Širokoga Brijega (sada gradsko područje) bio slabo naseljen, fratri su na svom zemljištu sagradili godine 1860. dugu, kamenim pločama pokrivenu prizemnicu za smještaj 8 trgovačkih prostorija (tzv. dućana), iznajmljenih svjetovnim trgovcima. Na rijeci Ugrovači 1868., po planu fra Mattea Lorenzzonija, podigli su kameni most. Zahvaljujući mostu, putu prečacu Lištica - Brijeg, trgovačke radnje postepeno s Briga prelaze prema naselju, uz rijeku Lišticu. Tako, u prvom desetljeću prošloga stoljeća Široki Brijeg ima osnovnu školu, oružničku i financijalnu postaju, franjevački samostan s gimnazijom, te mnogo dućana i trgovina.

Godine 1919. putopisac je zapisao: Iza punih 16 godina put me nanese amo i vogjen starom željom pohitih na obalu Lištice, da se i šakom i kapom do mile volje napijem. I jest voda! Pravo vele Lišani: "Ko se Lištice napije, ne more je više nigda zaboraviti!"Ja sam to ovo drugi put u dobar čas iskusio: prvi put bijah još "dite", ali sad...  Kad sam se lipo pokripio. Uputio sam se niz čaršiju. To nije više ono selo pred 16 godina (1903. op. a), kad sam zapamtio samo Penavića kulu; to je trgovište, da ne reknem čitav gradić! Sve kuća do kuće, dućan do dućana.

Pred Prvi svjetski rat otvori se u Širokom Brijegu pošta (1911.) i otkupna stanica duhana (1912.). Koliko je bio velik društveno-gospodarski značaj novog duhanskog objekta u Širokom Brijegu, suvišno je isticati. Društveni značaj nove stanice ogledao se u tome što su u njoj našli prvi put u povijesti ovoga kraja zaposlenje domaći ljudi koji su bili školovani i sposobni. Istodobno se u njoj zaposlio i manji broj fizičkih radnika, a svake godine radilo je stotine sezonskih radnica - vagarica ili doganki.

Prihod od duhana te doprinosi domaćih iseljenika (Amerika) omogućili su ne samo skroman život širokobriješkom seljaku nego i kupnju zemlje za izgradnju kuća uz prometnicu Mostar - Široki Brijeg, danas središte grada. Najviše se kuća u gradu izgrađivalo za uslužne - ugostiteljske, obrtničke i trgovačke djelatnosti.

Pored najzamašnije - Duhanske stanice, novostvorena Općina najveću stavku prihoda imala je od uspostave stočnoga sajma, a koji se najviše razvio 1927. godine.

Za gospodarski razvitak jednoga naroda, bilo cjeline bilo pojedinca, potreban je novac. Da bi širokobriješki puk što povoljnije došao do novca, fra Didak Buntić je, godine 1910., odlučio zajedno sa svojim suradnicima osnovati Hrvatsku Seljačku Zadrugu, a fra Dominik Mandić je godine 1924. sa suradnicima osnovao Hrvatsku Katoličku Štedionicu.

Od sredine 30-tih godina XX. stoljeća širokobriješko je područje bilo središte za eksploataciju hercegovačkih boksitâ. Prirodni uvjeti, a još više ratne pripreme III. Reicha, tome su pogodovali, pa je već u 1938. godini na boksitnim terenima Širokoga Brijega i Čitluka 663 radnika iskopalo 185.950 t. Početak iskorištavanja boksitne rudače donio je Širokom Brijegu do tada nepoznatu gospodarsku dinamiku. Uz to treba dodati da se istodobno kao nova djelatnost pojavio kamionski transport, da su za nove kamione cestovne dionice bile preuske, pa ih je trebalo širiti kao i probijati nove putove, da je pojačani priljev novca oživio trgovinu itd. Tako su boksiti jednom dijelu Širokoga Brijega postali sredinom 30-ih godina prošloga stoljeća uzrokom nešto lakšeg života i nešto većih nada.

Od godine 1923. teku pripreme za izgradnju hidrocentrale, a prva žarulja na području Širokoga Brijega zasjala je 1936. zahvaljujući franjevcima i velikoj pomoći prinosima o. Franje Čuturića, hrvatskog župnika u Chicagu (USA). Prvi vodovod izgrađen je godine 1938.

Grad je rastao zahvaljujući i znamenitoj širokobriješkoj gimnaziji, posebno nakon što je ona 1918. bila izjednačena s drugim gimnazijama, dobivši pravo javnosti.

Ne smijemo mimoići ni djelovanje školskih sestara sv. Franje. U gradu su održavale (1935.-1945.) žensku stručnu školu, osnovale dječji vrtić i održavale razne tečajeve.

Za potrebe prikazivanja filmskih predstava u Širokom Brijegu još se koncem tridesetih godina počeo graditi Dom kulture koji je zbog ratnih nedaća otvoren tek 1948. godine.

Nije moguće govoriti o samom gradu a ne spomenuti 7. veljače 1945. kad su partizani, nakon zauzeća, poubijali mnogo nevinih ljudi a grad i sela opljačkali.[19] Nekoliko godina poslije imamo nacionalizaciju, a oduzeto je i uništeno toliko toga. Narodnoga i širokobriješkoga: Gimnazija, Konvikt, Muzej, Knjižnica, Hidrocentrala, Hotel...

PRVI GOSPODARSKI, JAVNI I DRUŠTVENI OBJEKTI I USTANOVE

Promet

Mostovi. Prvi prijelaz rijeke Lištice nalazio se kod Gradine u Borku[1] preko stijene od sige, a prijelaz ispod koga je tekla Lištica narod je nazvao Božja ćuprija. Taj prijelaz za cestu kroz širokobriješko područje još je iz rimskoga razdoblja. Antička cesta Radobolja - Borak - Duvno, a za turske uprave Mostar - Borak - Duvno služila je više stoljeća kao glavna prometnica. Njome su prolazile razne vojske. Bila je prometna veza između srednjovjekovnih država.

U samom mjestu, danas središtu grada, nalazio se kameni most približno na mjestu današnjega betonskog. O ovom mostu imamo prve podatke iz 1767. godine kada je zabilježen popravak mosta.

Da bi se osigurao pristup Širokom Brijegu u kišno zimsko doba, zaslugom franjevaca s Briga, podignut je kameni most na putu prečacu Lise (naselje kraj rijeke Lištice) - Brijeg. Most preko Ugrovače, po nacrtu fra Matea Lorenzzonija, napravio je fra Jakov Markota iz Krućevića, brat laik (umro 1875).

Most preko Ugrovače, na cesti koja vodi iz mjesta Široki Brijeg do Gimnazije (Klanac - Brig), podignut je oko 1903. godine. Taj most, novi betonski, obnovljen je godine 1939. Most su izgradili Kr. Banska uprava u Splitu i "Kontinentalno boksitno rudokopno i industrijsko d. d." iz Zagreba.

Ceste. Položaj širokobriješkoga područja imao je važnu ulogu za nastanak prvoga samostana. God. 1840. dogovorili su se  hercegovački franjevci, da je za novo sjemenište ili gimnaziju u Hercegovini najprikladniji Široki Brig, od vajkada prolaz između unutarnje Hercegovine i Dalmacije (Mostar - Imotski) te zapadne Bosne i doline Neretve.

Austro-Ugarska je naslijedila u Hercegovini od Turaka sve putove u lošu stanju. Za bolji unutarnji promet i vezu s morem trebalo je popravljati stare i izgraditi nove ceste. Godine 1888. započeta je gradnja nove suvremene ceste Mostar - Blato, a ona je najviše rađena 1891.-1892. godine. Oko 1896. cesta je došla do naselja Knešpolje. Glavna cesta Mostar - Široki Brijeg - Posušje - Livno puštena je 1902. u promet. Mostarski Osvit donosi: Kako nam sa Širokoga briega javljaju, predana je prometu novo sagrađena cesta, koja vodi od Širokoga briega preko Kočerina, Vranića u Posušje, a odavle preko Županjca u Livno. Cestu je pregledao u nedjelju 23. o. mj. šef građevnog odjeljenja okružne oblasti u Mostaru g. nadmjernik Oskar Reddi. Izgradnjom ove cestovne pruge udovoljeno je davnoj potrebi i želji naroda.

Izgradnja putova koji bi povezivali središte Širokoga Brijega sa selima nije se moglo ni pomišljati, jer tek 1902. završena je cesta Mostar - Široki Brijeg - Posušje. Tada su najvjerojatnije započeta prva povezivanja sa selima s tzv. bijelom cestom. Nažalost, ne raspolažemo podatcima o izgradnji prvih kilometara koji počinju iz središta Širokoga Brijega prema selima. Tek, prve podatke imamo za treće desetljeće prošloga stoljeća. Godine 1929. započeta je izgradnja cesta od Širokoga Brijega u raznim smjerovima, i to: Široki Brijeg (Franj. samostan) - Mokro - Rasno; Široki Brijeg - Galića Han - Dužice - Medvidovići - Ledinac - Višnjica do glavnog puta Ljubuški - Imotski; Široki Brijeg - Dobrkovići - Crnač - Izbično - Liskovac - Rakitno; Široki Brijeg - Uzarići - Biogrci - Ljuti Dolac - Kruševo.

Izgradnja cesta od središta gradića prema širokobriješkim selima bila je težak i mukotrpan posao, posebice prema brdskim naseljima. Trebala je golema radna snaga da se izravna hercegovački krš, probiju brda, prezidaju drage i izgrade nasipi. U njihovu izgradnju uloženo je mnogo truda, napora, upornosti i strpljenja. Izgradnja cesta trajala je dugi niz godina.

Od godine 1935. ceste i prema širokobriješkim brdskim selima, zahvaljujući početku iskopavanja rude boksita, naglo su se počele izgrađivati.

Godine 1930. uspostavlja se svakodnevna autobusna pruga Split - Imotski - Široki Brijeg - Mostar, koju preuzima određeno vrijeme imotski privatni poduzetnik Borić.

Podatci pokazuju da je u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske vrlo mnogo ulagano u prometnu granu - kako u njezinu infrastrukturu, tako i u prometnu funkciju uopće. Temeljiti popravak i proširenje ceste Mostar - Široki Brijeg izvođen je godine 1942. Na širem području, izvođeni su radovi na prilagođavanju ceste prema Mostaru.

Pošta. Usporedno s razvojem prometnica išla je i poštanska sveza sa Širokim Brijegom. Ona je često bila loša, štoviše do početka I. svjetskoga rata gotovo nikakva. U Mostaru se 1895. izgrađivala telefonska mreža, a javni telefonski promet otvoren je 1906. Pomoćna pošta na Širokom Brijegu u sastavu matične pošte Mostar bila je osnovana 1. ožujka 1911. Prijevoz na crti Mostar - Imotski odvijao se zaprežnim kolima. Pomoćne pošte bile su ograničene na određene poslove: prijem i otprema pisama, brzojava, pražnjenje poštanskih kovčežića, preporučena pisma, vrijednosna pisma, paketi, uputnice do određene vrijednosti. Telefonska postaja na Širokom Brijegu otvorena je 1913. Imala je samo jednu govornicu, a nalazila se u Penavića kući. U poštanskoj postaji na Širokom Brijegu 1914. bio je jedan službenik i dva pomoćna radnika. Pošta se kasnije nalazila u kući Rude i Katice Milković.

Vrlo važne usluge telegrafa bile su za razvoj meteorološke službe. Meteorološka postaja u Širokome Brijegu osnovana je godine 1886. Te davne godine u Bosni i Hercegovini bilo je devet meteoroloških postaja. Kao promatrači, kako su se tada zvali ljudi koji su radili u postajama, u tijeku 1889. godine bio je u Širokome Brijegu Josip Milković. Za širokobriješku postaju nema podataka gdje se nalazila i kada je prestala s radom.

Na Širokom Brijegu je 1914. telegrafska postaja bila spojena s poštanskom postajom.

Opskrba vodom

Kanalizacija. Godine 1908. izgrađen je kanal od vrela rijeke Lištice, preko Oklaja (Ružova polja) i Trna, do korita periodične rijeke Ugrovače. Taj kanal dug je 3.500 m, a pomoću njega natapa se 1.800 dunuma (180 ha) većinom zemlje oranice. Godine 1919. nastavak je gradnje natapnoga sustava za Mokarsko polje, a najviše se kanala izgradilo godine 1922.[23] Akciju oko prokopavanja kanala vodio je fra Dominik Mandić.

Vodovod. U Ljetopisu Franjevačke gimnazije na Širokom Brijegu zapisano je da su 20. svibnja 1930. došli mp. provincijal s ing. Gőrlichom i jednim hidrotehničkim inženjerom iz Splita mjeriti vodovod od vrela na rijeci Lištici do grada i do samostana. Vodovod je građen više godina od 1938. do 1943. Radio je na načelu gravitacije u mjestu Široki Brijeg. Njegov prirodni pad prema samostanu završavao se u strani ispod groblja Mekovca u Grabovini, gdje je izgrađena vodovodna crpka, s pomoću koje se dopremala voda u Franjevački samostan, Franjevačku gimnaziju i Konvikt na Širokom Brijegu. Vodovod se sastojao od cjevovoda čeličnih cijevi promjera 125 mm.

Na vodovod u početku nisu bila priključena domaćinstva. Za opskrbu pučanstva vodom izgrađeno je sedam javnih slavina.

Opskrba strujom

Hidroelektrana. Ondje gdje Široki Brijeg najstrmije pada u ravnicu Luka i Vraca, i na onom mjestu gdje se rječica Lištica najbliže primiče Širokom Brijegu sagrađena je 1868. mlinica, a tik uz mlinicu 1934. i hidroelektrana. Godine 1936. otvorena je električna centrala i provedena je elektrifikacija u Širokom Brijegu. Sve je bilo tako uređeno da priroda nije narušena. Naprotiv, izgradnjom hidrocentrale i njezinih popratnih objekata (benta i jažve) fratarska hidrocentrala i mlinica prekrasno su se uklopile u prirodu i dodatno je oplemenile. Turbinu je napravila tvrtka Voith u St. Pöltenu, a generator tvrtka Ganz. Mrežu je proveo Solterer iz Sarajeva.

Zgrada u kojoj je bila smještena elektrana sastojala se od dviju prostorija, i to sobe veličine 5,80x7,20 m, gdje je smješten uređaj, te jednog sporednog odjeljenja veličine 3,30x5,80 m. Danas je zgrada u ruševnu stanju, a bila je pod krovom do osamdesetih godina prošlog stoljeća.

Naletilića centrala. Braća Ivan i Perko Naletilić zv. Lovrići, godine 1938., na obiteljskom imanju, kraj rijeke Lištice, podigli su posve malu centralu (pogon je bio disel-motor). Na tu centralu bile su priključene prve žarulje u samom gradiću. Koliko nam je poznato, Naletilića centrala radila je samo jednu godinu.

Gospodarstvo

Mlinice. U širokobriješkom kraju ljudi su od davnina koristili vodu tekućicu za gradnju vodenica. Pisane tragove imamo tek 1477. kada su Turci prigrabili Hercegovu zemlju, popisali su svu imovinu radi prihoda i poreza. U tom popisu se spominju četiri mlina na Lisama.

Početkom XX. stoljeća na rijeci Lištici od izvora do njezina utoka u Mostarsko Blato, na razdaljini od kojih 10 km, bilo je oko 20 mlinica s 90 mlinova. Sada se nalaze u ruševnom stanju. Najstarije mlinice od izvora Lištice do njezina utoka u Mostarsko blato (po prvim vlasnicima i graditeljima): Lončareve mlinice, Mandića, Grbešića, Jelića, Bošnjakove, Penavića, Naletilića, Ćavarove, Šuškove i dr. Najstariji podatak poznat je za mlinicu na Lištici Ćemer - 8 mlina. Građena je 1634. Ugrunćena 1890. Mlinište 159 m2, oranica 2.870 m2. Jedna od starijih mlinica je i fratarska mlinica - 8 mlinova. Građena 1868. Graditelj fra Jakov Markota. Godine 1934. uklonjena su dva mlina, a na njihovo mjesto ugrađena električna centrala, koja je opskrbljivala rasvjetom Široki Brijeg i Lišticu. Vlasnik Franjevački samostan. Ta mlinica je bila dosta velika, i imala je svoju pomoćnu prostoriju (kuću) u kojoj su noćevali ljudi kao i prostoriju za konje na kojima se dotjeravalo žito za mljevenje.

Duhanska stanica. Godine 1880. osnovana je Tvornica duhana u Mostaru, prvi duhanski objekt u Hercegovini, a otkupni ured (duhanska stanica) otvorena je 1912. na Širokom Brijegu. Narod ju je zvao Dogana. S prvim se otkupom duhana počelo u šest baraka.

Prvi podatci proizvodnje duhana na Širokom Brijegu zabilježeni su 1914. kada je 1.792 proizvođača usadilo 16,302.000 strukova duhana na površini 407,5 hektara. Od sađenih strukova proizvedeno je 481,46 tona duhana.

Usporedno s povećanjem sadnje koja se trajno nastavljala, iako se mijenjala, podizala su se i skladišta za spremanje i djelomičnu preradu duhana. Zahvaljujući fra Dominiku, počelo se s izgradnjom nove Duhanske stanice godine 1930. i završilo se 1938. Pored dva velika skladišta izgrađena je i lijepa upravna zgrada.

U duhanskom uredu na Širokom Brijegu bilo je u 1940. godini, u mjesečnom prosjeku, zaposleno 583 radnika. Međutim, teško je ustanoviti broj zaposlenih u Duhanskoj stanici jer je to u najvećem dijelu sezonski rad, a povremeni radnici, u pravilu, nisu bili osigurani.

Boksitni rudnici. Prve pripremne radnje za proizvodnju boksita na području Širokoga Brijega, započelo je "Kontinentalno boksitno rudokopno i industrijsko d. d." Zagreb, 1934. u Knešpolju, zatim na Uzarićima i Krtinama. Proizvodnja je otpočela 1935. u Tribošiću, Šudurovoj glavici i Crnču. Iste godine je otvorilo radilište i Društvo "Dalmatia-bauxit" iz Zagreba. Procjenjivalo se da je u tim radilištima od 1935. do 1940. proizvedeno oko 250.000 tona boksita, a od 1940. do 1943. god. 133.000 tona. Broj radnika kretao se od 230 do 300.

"Ugrovača rudarsko d. d" Mostar, sa 67 radnika, osnovano je 1938. godine kao vlasništvo švicarske tvrtke "Aluminium-Industrie AG". Poduzeće je imalo 17 rudnih polja, sve na terenima Širokoga Brijega s vrlo kvalitetnim boksitom i s najvećim pričuvama. Od 1940. do 1943. godine iskopalo je 118.548 tona boksita uz zapošljavanje 100-200 radnika.

U okolici Širokoga Brijega kopa se crvena rudača na više mjesta. Dva stara društva "Dalmacija" i "Kontinental" rade ima tri godine dok druga dva nova "Ugrovača" i "Panboksit" potpisali su ugovore za iskorištavanje boksita u Crnču i u Crnim Lokvama. Istraživanjem se je ustanovilo da se nalaze ogromne naslage ove rudače u sjevernom kao i južnom području Širokoga Brijega. Ove je godine bilo zaposleno oko 900 radnika. Ako bi i nova društva otpočela radom, broj bi se radnika snažno povećao.

Između 1935. i 1944. godine na području Širokoga Brijega proizvedeno je boksitne rude 517. 792 tona.

Ova je gospodarska djelatnost - nadalje - u teškim predratnim i ratnim godinama imala zapošljavanjem i osiguravanjem bilo kakvih novčanih primanja veliko značenje za dio širokobriješkog pučanstva.

Novčarstvo. Prva Hrvatska seljačka kasa za zajmove i štednju na Širokom Brijegu počela je djelovati 2. veljače 1910. Članova je bilo 307, a do konca prosinca 1910. imala je prometa 557.349.00 K. Jedan od najzaslužnijih za osnivanje Hrvatskih seljačkih zadruga bio je fra Didak Buntić.

Na ovom mjestu bit će zanimljivo navesti dio dopisa u Narodnoj slobodi sa Širokoga Brijega o XX. godišnjoj skupštini Hrvatske seljačke kase: U početku zamišljena samo kao jedno tijelo preko kojeg će novac kolati tj. da prima uloge na štednju i da podjeljuje svojim članovima kredite, sve to u malom opsegu, danas ta zadruga uz vršenje tih osnovnih poslova vrši i sve ostale poslove i može se mirne duše nazvati malom bankom, jer se svom godišnjem novčanom prometu, po svojoj snazi i jakosti, može mjeriti sa kojom bilo bankom u provinciji. U odličnim je vezama, kako sa domaćim novčanim zavodima tako i sa sličnim zavodima u inozemstvu, napose u Americi gdje žive mnogi naši iseljenici s kojima zadruga podržava prilično jake veze.

Na koncu 1929. imovno je stanje zadruge: gotovine u blagajni 221.36.30 Din., vrijednosni papiri 18.987. Din.,  zajmovi 738.745.83 Din.

U Mostaru je fra Dominik Mandić godine 1924. sa svojim suradnicima osnovao Hrvatsku Katoličku Štedionicu. Neko vrijeme Štedionica je djelovala i u Širokom Brijegu. Iako je Štedionica obećavala dobar razvoj, ali kasnije, zbog političkih prilika, samo je životarila i konačno nestala.

Tržnica. Tjedni stočni pazar dugo vremena stajao je samo kao program a ostvaren je tek sredinom godine 1924. Već početkom godine 1927. stočni sajam u Širokom Brijegu među trgovcima uživa glas dobrog i velikog tržišta stokom. Stoku se najviše izvozilo u Mostar i Imotski, pa onda u Split, Makarsku, Zadvarje, Ljubuški i Vrgorac. Opis stočnoga sajma donose ondašnje novine: Premda Široki Brijeg imade jako razvijenu trgovinu i saobraćaj sa svijetom, to nemamo svoje općine, koja bi vodila ovaj Pazar, već postoji Pazarni Odbor, na čelu sa drom M. Čuturićem, koji  rukovodi sa svim poslovima. Od suficita, prema zaključku pazarnog odbora pravi se uz državnu novčanu pomoć zgrada u kojoj će ovdašnji sreski liječnik ordinirati. Zgrada je već uglavnom dogotovljena, a do sada je na nju utrošeno oko 50.000 dinara. Prostrana je, zračna, ima nekoliko soba, sagragjena na jednom brežuljku izgleda kao kakav sanatorium. Vrijednost ove zgrade kao ambulante je sa zdravstvenog gledišta neprocjenjiva, tim više, što je u najnovije vrijeme odmah uz ambulantu, država incijativom Dra Šimonovića, podignula banju.

Tržnica se nalazila ispod Japlanice, na području Oklaja, u stara vremena raskrižje planinskih putova. Kasnije, stočni se sajam održavao na području Puringaja.

Zdravstvo

Prvi diplomirani liječnik koji je u grad dolazio bio je dr. Stanko Pinjuh, i to tijekom 1925. i 1926. godine, da bi 21. ožujka 1928. dr. Josip Barišić bio postavljen za prvog liječnika državne zdravstvene stanice, a godine 1930. širokobriješka je općina dobila novog liječnika dr. Poklepovića. Legenda širokobriješkoga zdravstva dr. Jure Grubišić dolazi na službu 1932. godine.

U prijeratnim godinama harale su razne bolesti, te se radilo na prosvjećivanju pučanstva glede higijene, a ogroman doprinos dali su franjevci, osobito fra Vojislav Mikulić. Prva zgrada (ambulanta), pod vodstvom M. Čuturića, podignuta je 1927. godine, a odmah do nje gradi se banja. Zgrada zdravstvene stanice gradi se 1935., a kat se podiže 1955. godine. Završetkom rata, stanica ostaje bez stalnog liječnika, a usluge pruža liječnik iz Mostara, dolazeći jednom tjedno. Stanica se motorizira godine 1955. jednim džipom, a godinu dana kasnije i sanitetskim vozilom.

Školstvo

Početak glasovite širokobriješke gimnazije treba tražiti, osim redovničke škole na Čerigaju, u gradnji prve osnovne učionice, koja je 1867. otvorena na Širokom Brijegu. Nad ulazom u školu stajao je natpis: Narodna učionica. Uzdignuta od otaca reda sv. Franje. Pod nadstojništvom fra Pile Čuture. Godine Gospodnje 1867. Tu prvu pučku osnovnu školu na području današnje općine Široki Brijeg osnovali su franjevci nedaleko od samostana. Zgrada škole nalazila se na prostoru gdje se danas nalazi gostionica Ivana Bilinovca. God. 1882., škola je uklopljena u sustav državnih škola.

Narodna osnovna škola na Š. Brijegu 1901. godine preselila se u središte današnjega grada u privatnu zgradu Joze Mandića zvanog Gidžić. Na zgradi ispod prozora stajala je ploča s natpisom Jozo Mandić 1901. Škola. Škola je nosila naziv Narodna osnovna škola Široki Brijeg.

Samostanska škola, gimnazija u prostorijama istočnoga krila samostana, brzo je postala pretijesna. Tu skromnu zamjenjuje 1902. duga katnica, novoizgrađena gimnazija, produljenje južnog krila samostana. Međutim, zgrade nisu rasle, a broj polaznika naglo je rastao, posebno nakon što je ona 1918. bila izjednačena s drugim gimnazijama, tj. dobila je od bivše carevine pravo javnosti. Trebalo je proširiti školski prostor. Smionim pothvatom izgrađena je nova, velika, impozantna Gimnazija (1924.-1931.). Istodobno izgrađen je i Konvikt (1929.-1932.), u kojemu je sada Likovna akademija.

Godine 1935. Školske sestre sv. Franje osnovale su podružnicu, vlastitu kuću s dječjim vrtićem (tzv. igraonicom) i stručnom školom na Širokom Brijegu. Uoči samoga rata godine 1939. organizirano su održavale tečaj ćilimarstva koji je pohađalo 10 - 15 djevojaka iz grada i okolnih mjesta. Uz školu, postojao je i mali internat za djevojke koje su pohađale školu, a bilo im je daleko dolaziti iz roditeljske kuće.

Prvi istraživački rad nastanka grada Širokoga Brijega zasigurno je početak rasvjetljavanja raznih nepoznanica u novom razdoblju grada na Lištici. Teškoće koje nas prate da dođemo do novih saznanja i prave istine vrlo su velike. Pisanih dokumenata i izvora je malo u sačuvanim arhivima ili ih uopće nema.

Položaj širokobriješkoga područja imao je važnu ulogu za nastanak prvoga samostana (kasnije i grada), od davnina prolaz između unutarnje Hercegovine i Dalmacije te zapadne Bosne i Neretve.

Sam gradić započeo se razvijati oko vodenica na rijeci Lištici a cestovno povezivanje s Mostarom bio je znak za poduzetne ljude da pokraj netom izgrađene ceste kupuju zemlju i grade nove kuće.

Tek izgradnjom samostana i otvaranjem škola, posebno Franjevačke gimnazije, na području Širokoga Brijega počele su se otvarati i neke trgovinice, a zatim se trgovina prenosila u grad na rijeci Lištici.

Grad se godine 1913. telefonskom vezom spojio sa svijetom, a 1936. dobio je rasvjetu iz hidroelektrane što su je podigli franjevci. Osim općinskih i kotarskih službenika i redarstvenika, prvi zaposlenici su našli radna mjesta u stanici za otkup duhana godine 1912. te u boksitnom rudniku 1935.

Dakle, u prvim desetljećima prošlog stoljeća, otvaranjem boksitnih rudnika i osobito proizvodnjom duhana širokobriješki puk prebrodio je mnoge muke i gospodarski se razvijao.

I sam grad i njegove najstarije ustanove vuku korijene iz samostanskih ustanova i djelovanja. Osim kasnije čuvene klasične gimnazije, samostan je u XIX. i XX. stoljeću osnovao i vodio: pučku školu (1867.), ljekarnu, dućane (trgovinice i kavanu), vodenicu (1868.), stolarsku radionicu, sagradio je: kameni most na Ugrovači (1868.), gimnazijsku zgradu (1924.-31.), đački dom (1929.-32.), hidroelektranu (1934.-1936.). Samostan je, k tome, osnovao i prvu banku, a državne je vlasti podsticao na osnivanje pošte, gradnju kanala za navodnjavanje te na osnivanje stanice za otkup i djelomičnu preradu duhana, i u svim je spomenutim pothvatima sudjelovao ili je bio glavnim nositeljem.