Simpozijom se pokušava osvijetliti istina o ubojstvu 66 hercegovačkih franjevaca i mnoštva puka Božjeg u Drugom svjetskom ratu i poraću, te povijesne okolnosti u kojima se to dogodilo.
Sve je započelo sv. misom u samostanskoj crkvi, koju je predvodio fra Ivan Landeka, župni vikar u Međugorju, uz sumisništvo fra Miljenka Stojića, vicepostulatora, i povjesničara fra Andrije Nikića. Fra Ivan je u propovijedi istaknuo kako u čitanjima i Evanđelju ove nedjelje možemo pronaći odgovor što se dogodilo na Širokom Brijegu. U Pravedniku, kojega su bezbožnici osudili i postavili mu zasjedu, o kojemu se čitalo u Knjizi Mudrosti, prepoznajemo ubijene fratre i sve druge. »Kao što je Isusu ubijen jer je smetao, tako su i naše fratre pogubili jer su im smetali. Zašto su im smetali? Bezbožniku smeta sve što je Božje, pravedno. Smetalo im je jer su bili fratri, smetalo im je što su bili Božji ljudi«, rekao je fra Ivan. Navodeći primjer fra Marka Barbarića, najstarijeg od ubijenih fratara, rekao je: »Dok se pitamo kako ljudska okrutnost može biti tako velika da uzmu starca s postelje, ubiju i zapale, sjetimo se Isusovih riječi kada kaže ne bojte se onih koji ubijaju tijelo ali duše ne mogu ubiti. Tako je predvidio kako će ovozemaljski život završiti mnogi njegovi sljedbenici.«
Drugi dio simpozija održao se u samostanskoj dvorani. Slijedila su tri zanimljiva predavanja.
Prvo predavanje, na temu »Obrtanje uloga: Kako su u poslijeratnoj propagandi ubojice lagali o žrtvama«, održao je mladi povjesničar Vladimir Šumanović. Na samom početku istaknuo je: »Likvidacija širokobrijeških franjevaca predstavljala je veliki duhovni, ćudoredni i ljudski gubitak ne samo za Crkvu u Hrvata, nego i za čitav hrvatski narod hercegovačkog područja.« Zatim je nadodao: »U sklopu Mostarske operacije izvedene u veljači 1945. postrojbe Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ-a) zauzele su Široki Brijeg. Za vrijeme i nakon zauzimanja samog mjesta postrojbe NOVJ-a napravile su čitav niz teških ratnih zločina u kojima je stradalo lokalno civilno pučanstvo te zarobljeni pripadnici hrvatske i njemačke vojske. Međutim, najpoznatiji ratni zločin NOVJ-a na tom području bila je likvidacija dvanaestorice širokobrijeških franjevaca uhićenih u prostorijama samostana. Navedeni ratni zločin propaganda NOVJ-a pokušala je opravdati lažnom tvrdnjom prema kojoj franjevci nisu likvidirani, nego su poginuli u borbama s postrojbama NOVJ.-a Nakon rata ta je propaganda postala službenom istinom, te su je kao neupitnu ponavljali vodeće ličnosti nove vlasti na čelu s Josipom Brozom Titom. U kreiranju lažne slike o širokobriješkim franjevcima vodeću ulogu imali su dvojica visokopozicioniranih pripadnika NOVJ-a, Fabijan Trgo i Nikola Anić, koji su tijekom zauzimanja Širokog Brijega djelatno sudjelovali u borbama. Suprotno spomenutoj propagandi, onodobni izvori ukazuju da je zapovjedništvo NOVJ-a, na čelu s Titom, još prije zauzimanja Širokog Brijega donijelo odluku o likvidaciji tamošnjih franjevaca. Vijest o tome britanskom ministarstvu vanjskih poslova (Foreign Officeu) prenio je zapovjednik britanske vojne misije kod Vrhovnog štaba NOVJ-a Fitzroy Maclean.«
Drugo predavanje održao je književnik Andrija Vučemil, uznik na Golom otoku. Kroz izlaganje »Komunistički zločini i ja« Vučemil je govorio o svom iskustvu s komunistima i boravku na Golom otoku. Predavanje je započeo riječima: »Osobno se ne smatram sposobnim pisati o zločinima komunista i njihovu ustroju. To bih prepustio sposobnijima od mene – povjesničarima, sociolozima, političkim znalcima. Ja mogu pisati i govoriti o zlu koje sam osobno doživio i bio svjedokom nekih zločina. Prvi zločin koji sam zapamtio kao četverogodišnji dječak bilo je miniranje »Rimske ćuprije« (tako su je Duvnjaci zvali), mosta na Šujici. Te noći bijah kod bake Janje, mamine mame, čija je kuća blizu mosta svega stotinjak metara. Strahovit potres izbacio nas je iz postelje. Jugokomunisti su upali u kuću i rekli baki Janji da se ne brine, nije potres nego su oni srušili ćupriju da ne mogu Švabe doći u gornja sela. Rušenje mosta bio je pravi zločin jer je most iz rimskih vremena, a tenkovima Šujica nije bila nikakva prepreka jer se preko nje moglo pješice prijeći u to vrijeme. Drugi zločin doživio sam krajem 1944. kada su jugokomunisti noću upali u našu kuću u Oplećanima i uz strahovite psovke i galamu došli uhititi sve muške članove. Uspjeli su uhititi djeda Stojana i strica Ivana, a ostali muški članovi uspjeli su pobjeći. Djeda i strica odveli su u Vran planinu i tamo ih zaklali i masakrirali. Stanovnici sela Trebiševa našli su ih iskasapljene i pokopali ih u šumi. Njihov grob kasnije su posjećivali mnogi Ramci i Duvnjaci kao sveta mjesta i tu se molili. Moja uža i šira obitelj izgubila je sedam muških članova koje su ubili jugokomunisti.« Nakon toga govorio je o svome iskustvu Gologa otoka, poglavito kroz svoj pjesnički rad.
Velimir Mabić, član Odjela HNS-a za Drugi svjetski i Domovinski rat, predstavio je rad Odjela i rad povjerenstava po općinama koje Odjel koordinira. Svoje izlaganje zaključio je riječima: »U Herceg-Bosni imamo svoj Odjel za Drugi svjetski i Domovinski rat koji će ustrajati na istraživanju svih jugokomunističkih zločina. I ne samo to, nego ćemo svakoj žrtvi osigurati i posljednje počivalište, baš onako kako Bog "zapovida". A to će potrajati onoliko koliko svi zajedno budemo htjeli i dopustili!«
Na kraju simpozija voditeljica Ana-Marija Prskalo podsjetila je nazočne kako radove sa Simpozija mogu pronaći na stranici pobijeni.info. Ujedno je sve pozvala da se svojim uradcima prijave i na Nagradni natječaj na temu pobijenih hercegovačkih franjevaca koji je otvoren do 15. siječnja 2016.